Podaci o vozilima iz javnih tijela vlasti

Opis: 
Za razliku od nekoliko drugih zemalja EU i svijeta (npr. Republika Irska, Slovenija, SAD, itd.), u Republici Hrvatskoj tijela javne vlasti u pravilu ne dopuštaju pristup pohranjenim informacijama o vozilima. Pristup se redovito odbija po osnovi zaštite osobnih podataka. Međutim, osim što je razlog odbijanja u osnovi pogrešan, postoji još izraženi javni interes koji se očituje kroz povećanu nesigurnost u poslovima kupoprodaje vozila. Podaci o vozilu vezani su za jedinstveni identifikator vozila, u pravilu tzv. broj šasije (engl. VIN) i registarsku oznaku. Centar za vozila Hrvatske vodi bazu podataka o tehničkim pregledima vozila koji uključuje: stanje vozila u nekoliko stavki, broj prijeđenih kilometara i analizu emisije ispušnih plinova. Ministarstvo unutarnjih poslova posjeduje podatke o registraciji vozila i podatke iz zapisnika o prometnim nestrećama, koji sadrže registarske oznake vozila koji su sudjelovali u nesreći. Osiguravajuća društva i posebno Hrvatski ured za osiguranje kontroliraju podatke o registarskim oznakama vozila za koje su prijavljene štete po osnovi polica osiguranja od auto odgovornosti. Fina vodi upisnih založnih prava među kojima i pokretnina. U svim ovim slučajevima uz podatke o vozilu povezani su i podaci o fizičkim ili pravnim osobama koji su vlasnici, nositelji police ili zaloga. Kombinacijom podataka u posjedu tijela javne vlasti putem jedinstvenog identifikatora vozila, može se doći do povijesti vozila koja uključuje činjenice o uočenim nedostacima na vozilu i nezgodama popust poplave ili prometne nesreće u kojoj je vozilo sudjelovalo. Ove informacije u pravilu su danas nedostupne kupcima vozila u Republici Hrvatskoj, koji se moraju pouzdavati u riječ prodavatelja, uz mogućnost eventualne nadoknade štete u skupom sudskom postupku. Ovaj rizik kupoprodaje očituje se financijski i na prodavatelja vozila bez mane, koji trpi štetu zbog manjka povjerenja kupaca. Činjenica da se stanje vozila ne može pouzdano procijeniti iz ovih podataka ne anulira njihovu vrijednost, jer ponekad i nakon profesionalnih pregleda pravo stanje vozila može ostati skriveno. Uostalom, takvi pregledi zahtijevaju vrijeme i novac, koji bi se u nekim slučajevima mogao uštedjeti. U slučaju prijevare kupac štetu može potraživati sudskim putem, što također zahtjeva poprilično novčano i vremensko ulaganje s nesigurnim ishodom. Kupnja vozila za koje nije dostupna potpuna informacija o tome što se s vozilom zbivalo nije samo pitanje vrijednosti vozila i prava potrošača, nego predstavlja i sigurnosni rizik jer popravljeno vozilo koje je ranije sudjelovalo u prometnoj nesreći redovito gubi dio svojih sigurnosnih svojstava, poput čvrstoće šasije i slično. Veća dostupnost podataka o vozilima imala bi još neke povoljne ishode, poput vjerodostojnih i pristupačnih procjena ispuštanja štetnih plinova u cestovnom prometu, analize stanja voznog parka u Hrvatskoj, plodonosnije analize sigurnosti cestovnog prometa i slično. Predlaže se omogućiti pristup podacima o vozilu iz svih spomenutih izvora na način da se odbace (zacrne, izdvoje) one stavke koje sadrže ime i prezime, odnosno identifikator fizičke osobe. Na takav način objavljeni podaci o vozilima ne bi pružali mogućnost uvida u život pojedinca. Čak i prilikom otkrivanja identiteta vlasnika vozila prilikom kupoprodaje, poznavanje povijesti vozila ne govore o životu pojedinca ništa više od činjenice kakvo vozilo posjeduje. Identitet sudionika u prometnim nesrećama, identitet vozača vozila i slično, ostaje nepoznat. Kod dosadašnjeg odbacivanja zahtjeva za objavom podataka o vozilima javna tijela su se pozivala na odredbe iz zakona o osobnim podacima, kako je osobni podataka svaki podatak povezan sa fizičkom osobom. Ovaj argument je pravno ispravan, ali je prenapregnut, jer se poveznica između povijesti vozila kako se predlaže objaviti i podataka o fizičkim osobama krije u podacima tijela javnih vlasti koji ostaju neobjavljeni. Dalje, primjer poput zemljišnih knjiga, putem kojih je moguće saznati osnovne podatke o čestici (uključivo i vlasništvo), govori nam da se spomenuti argument koristi u najmanju ruku neselektvno i da su negativne posljedice objave po život pojedinca nepostojeće ili zanemarive. Na kraju, do sada se priječio pristup i podacima o onim vozilima koji nisu u vlasništvu privatnih osoba, što nema uporišta u zakonu o zaštiti osobnih podataka. U jednom dijelu zemalja Europske unije i svijeta, već je dostupan pristup podacima o vozilima u obimu koji se predlaže ovim prijedlogom. Podatke od tijela javne vlasti preuzimaju i objedinjavaju privatni davatelji usluge, npr. Carfax u Irskoj i SAD-u. Njihove usluge koristi značajan udio kupaca vozila, što govori o stupnju javnog interesa za ovom vrstom podataka. Primjer spomenutih zemalja također govori da nije bilo značajnih negativnih iskustava glede štete na privatnost fizičkih osoba. Prema podacima sa Wikipedije od prije 7-8 godina, oko 20% kupaca vozila u SAD-u koristilo je pristup podacima o povijesti vozila, a procjena je da bi to u Hrvatskoj bilo i značajno više, obzirom na stanje tržišta. Procjena je da jedan kupac potroši oko 10 USD za ovu vrstu usluge prilikom potrage za odgovarajućim vozilima. U Republici Hrvatskoj je registrirano nešto manje od 2 milijuna osobnih vozila, a prosječno tokom korištenja vozilo promijeni više od 2 vlasnika. Podaci o broju kupoprodaja vozila su jedno vrijeme bilo objavljivanji od strane Porezne uprave, ali u međuvremenu je ta praksa prestala. Riječ je o preko 100 tisuća kupoprodaja godišnje. Tako se dolazi do procjene samo tržišta ovih informacija u Republici Hrvatskoj od oko nekoliko milijuna kuna, što bi se očitovalo u novom zapošljavanju radnika u servisima koji nude ovu vrstu podataka i naknadi koja bi se plaćala tijelima javne vlasti. Sa strane kupaca osobnih vozila došlo bi do ušteda u vremenu i novcu koji se potroši na odlazak na provjeru i razmatranje vozila. Procjena o uštedi u prosjeku barem 2 sata vremena po prodanom rabljenom vozilu vodi na ukupnu uštedu od godišnje u vremenu od oko 20 godina, što se može tumačiti kao da je Republika Hrvatska imala 40-tak stanovnika više tokom godine dana (na aktivnost se koristi dio aktivnog vremena, bez spavanja, jela i slično). Obzirom da glavna tržišta s koji se vrši unos rabljenih vozila u Republiku Hrvatsku (Njemačka) nemaju objavljene ovu vrstu podataka o vozilima i da se smanjuje rizik za kupca vozila, porasla bi potražnja za rabljenim vozilima na tržištu Republike Hrvatske, a posljedično i prosječna cijena prodanih vozila. Financijska procjena je dosta nesigurna, ali ako bi se procijenila na samo 1% ukupne kupoprodajne vrijednosti danas dolazi se do procjene iznosa od oko 50 milijuna kuna. Izvjesno je da bi vozila u lošem stanju, mnogo teže našla novog vlasnika. U jednom dijelu takva vozila koja su u lošem stanju i manje sigurna u prometu završavala bi pravovremeno u otpadu. U drugom dijelu našla bi nove vlasnike koji bi bili svjesni njihova stanja, što bi im omogućilo da ulože u njihovu obnovu ili ih koriste u skladu s rizikom koji predstavljaju. Na taj način bi se povećala sigurnost na cestama u Republici Hrvatskoj. Poznato je da godišnje blizu 400 osoba pogine u prometnim nesrećama u Republici Hrvatskoj. Još je značajno veći broj ozljeđenih osoba. Nameće se zaključak da čak i ako bi se objavom podataka o povijesti vozila doprinijelo sigurnosti prometa i u samo maloj mjeri to bi moglo značiti desetaka manje poginulih i ozlijeđenih osoba godišnje. Ukupno gledano, i uz dozu nesigurnosti koja je svojstvena svim procjenama budućih događaja, smatram primjerenim procijeniti direktnu ekonomsku korist za građane Republike Hrvatske u rasponu od 50-300 milijuna kuna godišnje.
Izdavač: 
Centar za vozila Hrvatske, Ministarstvo unutrnih poslova, Društva za osiguranje
Koristili bi se za: 
Poslovne svrhe
Osobne svrhe
Istraživačke svrhe
Kombinacijom podataka u posjedu tijela javne vlasti putem jedinstvenog identifikatora vozila, može se doći do povijesti vozila koja uključuje činjenice o uočenim nedostacima na vozilu i nezgodama popust poplave ili prometne nesreće u kojoj je vozilo sudjelovalo. Ove informacije u pravilu su danas nedostupne kupcima vozila u Republici Hrvatskoj, koji se moraju pouzdavati u riječ prodavatelja, uz mogućnost eventualne nadoknade štete u skupom sudskom postupku. Ovaj rizik kupoprodaje očituje se financijski i na prodavatelja vozila bez mane, koji trpi štetu zbog manjka povjerenja kupaca. Činjenica da se stanje vozila ne može pouzdano procijeniti iz ovih podataka ne anulira njihovu vrijednost, jer ponekad i nakon profesionalnih pregleda pravo stanje vozila može ostati skriveno. Uostalom, takvi pregledi zahtijevaju vrijeme i novac, koji bi se u nekim slučajevima mogao uštedjeti. U slučaju prijevare kupac štetu može potraživati sudskim putem, što također zahtjeva poprilično novčano i vremensko ulaganje s nesigurnim ishodom. Kupnja vozila za koje nije dostupna potpuna informacija o tome što se s vozilom zbivalo nije samo pitanje vrijednosti vozila i prava potrošača, nego predstavlja i sigurnosni rizik jer popravljeno vozilo koje je ranije sudjelovalo u prometnoj nesreći redovito gubi dio svojih sigurnosnih svojstava, poput čvrstoće šasije i slično. Veća dostupnost podataka o vozilima imala bi još neke povoljne ishode, poput vjerodostojnih i pristupačnih procjena ispuštanja štetnih plinova u cestovnom prometu, analize stanja voznog parka u Hrvatskoj, plodonosnije analize sigurnosti cestovnog prometa i slično.
Tip poteškoće: 
Podaci nisu objavljeni
Razlog: 
Podacima se ne može pristupiti zbog zaštite osobnih podataka
Dodatno: 
Centar za vozila Hrvatske pozivao se i na poslovnu tajnu, a Ministarstvo unutarnjih poslova dalo je informaciju da bi se eventualne obrade podataka na njihovom informacijskom sustavu naplaćivale po iznimno skupoj tarifi.